...Jooj Druškanee..Mnogo se čudno osecam sada!Toliko sam zbunjena!Sve je pomešano u meni....Zašto..?Evo,sad ću sve da ti objasnim...Polako...
...Ono što me je najviše poremetilo je to...što sam se preselila..Ali ajde da je to bilo neko mesto u mojoj dragoj Srbiji..ne!Preselila sam se kilometrima daleko...Jeste da sam sa mojima dosta pričala o toj selidbi ali...svo vreme sam se nadala da ću ostati u Srbiji,u svojoj kuci...
...Tako..dogurah ja 4. nedelju kako sam ovde...I kroz ovih par nedelja sam se potajno nadala da ću se vratiti svojoj kuci,da ću ponovo biti sa njim....i svojim društvom....Ali u četvrtak je postalo jasno da ovde krećem u školu...
...Nisam želela da ON zna za to...za to da je sve gotovo...Iako sam znala da je sve rešeno,idalje sam se nadala...Naravno...čuli smo se mi svako veče..Pričali smo o svemu...Zasmejavao me je..Što je bilo prilično čudno jer..Tih dana se uopšte nisam smejala...Ništa me nije činilo srećnom...A on je to mogao..Mislim da je to samo dokaz koliko mi je on važna osoba u životu i koliko igra bitnu ulogu u njemu...
...I eto..počela prva nedelja škole tada u Srbiji..a mene nema...I najgluplji čovek bi provalio da se ne vraćam...I onda...tada...u taj četvrtak...Kada sam napisala moj 1. članak.....Pitao me je....'Ti ostaješ?'...Sve mi se odjednom zamutilo pred očima...Istog trena sam počela da plačem...Rekla sam mu sve...Rekla sam mu da u ponedeljak krećem i u školu...Tada smo pričali i pričali,zajedno plakali....Govorili predivne,dirljive i teške reči jedno drugom...Ali..pored svega toga..uspeli smo da razmišljamo realno..Na kraju..posle duge priče...raskinuli smo..A tako se volimo!...
...A sad...već je nedelja Druškane...Sutra krećem.....Stani...gde ja to krećem...?Krećem u nešto sasvim nepoznato...Niti poznajem nekoga,niti znam dobro jezik...Snaćiću se nekako,znam...Guraću napred...Jer svaki početak je težak...Uspeću..Moram...Kao da sve to nije dovoljno,nego sam morala da raskinem i sa njim....Svo moje društvo,moji prijatelji,moji pravi prijatelji su tamo...Moja rodbina...ON...Moj život je tamo...Šta ja tražim ovde među strancima???...Noćima ronim suze...Niko ne zna...Noćima ne spavam...Niko ne zna...Slušam tužne pesme,jedva nešto jedem...Patim,ne smejem se...Ovo je pakao...A znam da mi mnogi zavide...Ali na čemu??Ovde je lepo doći za odmor ili raspust...ali ne i da živiš ovde...Ne i da ostaviš sve što voliš...
...A sutra je taj dan...i kao što rekoh na početku...skroz sam zbunjena...Šta da očekujem..?Ne znam ni čemu da se nadam...Bilo je lepo bar dok imaš nadu...A još mi je teže kad čujem..Nada poslednja umire...I onda shvatim da je gotovo...Jednostavno me život tera da počnem ispočetka...Sama....
...Druškane hvala što si tu...Hvala što me slušaš...Na kraju i shvatam zašto te imam i zašto sam počela da ti pišem...To je zato što sam sama...Nemam više kome da se obratim,a toliko je toga...toliko je stvari koje imam da kažem...Svi koji su me razumeli i bili voljni da me slušaju i pomognu mi više nisu tu...ili bolje,ja nisam više tu...Otišla sam od njih...ne želeći to....... (Dalje)